U šezdesetim godinama prošloga stoljeća na globalnoj razini došlo je do snažnog uzleta čovječanstva i susreta istoka i zapada, na društvenoj razini pojavila se mini suknja i duge kose, a u župskoj vali došlo je do oslobađanja od ukočenosti i robovanja tabuima. Jedna velika grupa mladih ljudi, uglavnom srednjoškolaca, uživala je, kako se danas kaže, „u mediteranu kakav je nekad bio“. Dio obale koji je kao kupalište spontano otkriveno i zauzeto, postalo je snažna veza mladim ljudima, polaznicima različitih škola, raznolikog uzrasta, neopterećenih socijalnim korijenima i obvezama. Tijekom ljetnih mjeseci demonstrirali su opuštenost i neformalnost. Osim što bi u večernjim satima znali „upasti“ nekome u grožđe, svojim postupcima nijesu činili štetu ni sebi ni drugome.

Bila je to mladenačka sloboda u pravom smislu, oslobođena opasnosti velikih brzina u prometu, alkohola, droge i dr.  Nije bilo djelovanja ozona, „zaštitnih faktora“ i zvukova mobitela. Na kupanje se išlo pješke, svaki dan iza objeda, nedjeljom je to bilo malo ranije jer je objed bio odma iza mise, a stalo se uglavnom do četiri, četiri i po. Obavezni „rekviziti“ su bili kupaće, japanke i šugaman.

 

 

 

Vrijeme prolazi, organiziraju se obljetnice završetka školovanja, oslobođenja, godišnjice osnutka tvrtki ili počeci gradnje, a grupa, sada ozbiljnih ljudi, organizirala je sjećanje na 40 godina „Klape 69“, sjećanje na ljetna opuštanja i mjesto gdje su nadvikivanje i pjesma, štrapanje, „tumbavanje“, skakanje na glavu ili „bombu“ bile poveznice mladih ljudi. Hobu se tad moglo uhitit rukom.

Logično bi bilo da se podsjećanje organiziralo na „mjestu zločina“, ali zbog nepostojanja „onoga staroga mjesta“ i nemogućnosti dolaska svih, dio sudionika „Klape 69“ našao se „kod Igora“. Na nevelikom panou izložene su sačuvane crno-bijele fotografije gdje se mogao prepoznati tijek vremena, ili tijek povijesti koji je u međuvremenu zahvatio ovaj prostor.

 

 

Okupljeni su u još  dobroj životnoj kondiciji, ali prolaznost vremena ogleda se u komentaru-pitanju jednog mladog čovjeka, iste dobi koje su bili ljudi na starim fotografijama, koji kaže „o čemu ovi stari pričaju“.

Miše Miloslavić