Ravnateljica Staroslavenskog instituta u Zagrebu Marica Čunčić održala je nedavno iznimno zanimljivo predavanje na temu »Glagoljski natpisi iz Župe dubrovačke i Konavala« nakon što je u Kneževu dvoru 14. rujna 2009. otvorena odlična izložba o nalazima iz Župe dubrovačke. Moram priznati da me najviše zaintrigirao spomen (Sv.) Sofije i Sv. Silvestra na glagoljskom natpisu iz Župe dubrovačke u vezi s crkvom Sv. Đurđa u Buićima-Petrači. Sv. Đurađ je zapravo Juraj koji je kršćanski pobjedonosno ubio zmaja (simbol poganstva). Inače, Juraj (umro 303. godine) vjerojatno bijaše centurion u rimskoj vojsci koji je mučen u Lidi blizu modernog Tel Aviva.

U kontrastu s brdom Sinaj kao mjestom Gorućega Grma, Lida je bila sveto mjesto povezano sa Sv. Jurjem, mjestom njegove grobnice. Slavi se 23. travnja, a u koptskoj crkvi 18. travnja. Tek u 12. stoljeću uvodi se motiv Jurjeve borbe sa zmajem. Juraj je (p)ostao zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke, pa je u toj funkciji (posebno kod Slavena) zamijenio starije, predkršćanske poljodjelske i stočarske kultove. Sv. Juraj je u nekim slučajevima stopljen s predodžbom u narodu poznatog 'Zelenog Jurja', pa kao oznaku nosi u ruci proljetno zelenilo (freske kod Vrbnika na otoku Krku, 12.-13. stoljeće; Turjak u Sloveniji, 15. stoljeće). Legenda je spojila motive (starijeg) mučeništva s (mlađom) borbom sa zmajem. Sv. Juraj bijaše i eremit na Olimpu (mučen oko 730.), a 'festa' mu je 12. veljače. Spominje se Juraj i kao gruzijski opat Ivirona na brdu Atosu koji je grčke religijske tekstove preveo na gruzijski (1014.-1066.), a slavi se 30. lipnja. Također Juraj (umro 825.) bijaše redovnik koji je postao biskup Amastrisa i obranio grad od Saracena.
Ime Sv. Đurđa često je povezano sa živom vodom. Sv. Đurađ jedini se titularno javlja u Humu (1306.), iako su patareni u potpunosti odbacivali štovanje svetaca. Diljem Balkana stara je dualistička vjera »drevna religiozna struja ispod naslage kršćanstva našla dodir s maloazijskim manihejcima koji su također izravno potekli iz Zaratustrina izvora«, smatra Milan Šufflay. Još je i danas nazočno svetkovanje Sv. Vida (Vidov dan) i Sv. Jurja (Jurjev danak), inače grčkog pobjednika zmaja, zloduha, vraga ili Zaratustrina 'deve'. Milan Šufflay kaže: »Iz neobičnog štovanja Sv. Vida i Sv. Jurja, iz imena Crne Gore, Peći i Djevičinih stijena, iz spomena Paganije kod Porfirogeneta te iz cjelovite skupine bogumila u Bosni i Hercegovini jasno proizlazi da je glavna jezgra stare dualističke vjere u srednjem vijeku bila između rijeka Neretve i Drine, u Staroj Duklji ili Crvenoj Hrvatskoj, kako je naziva pop Dukljanin. Preslojena sa svih strana latinskim i grčko-slavenskim kršćanstvom, ova Zoroastrova vjera u bogove dobra i zla još se u 15. vijeku osjeća u Herceg-Bosni«. Johan Huizinga kaže da se za četrnaestoricu svetaca, božjom povlasticom zazivanja spasiteljima (pomoćnicima) iz svake neposredne opasnosti, između ostalog kaže: »...Mudar je, dakle, tko služi toj petorici: Jurju, Dionizu [franc. Denis], Kristoforu, Egidiju i Blažu«. Tako se na prikazima Sv. Jurja može vidjeti sa zmajem, Blaža u spilji s divljim zvijerima, Dionizija »s njegovom glavom pod pazuhom«, Pantaleona »kao liječnika s lavom«, Margaretu sa zmajem... Na Pelješcu postoji Monte vipera (Zmijsko brdo), a okolni narod zove ga Sv. Ilija, te se i na Kozjaku iznad Kaštela spominje Vipera (Zmijski vrh), što je u vezi sa slijednim imenom Sv. Jurja i pobjedom kršćanstva nad poganstvom. Pobjednik prečesto svoju pobjedu temelji na pobijeđenom.
Sv. Sofija se (starokršćanski) štovala 30. rujna. Po nekima, Sofija nije na određeni način svetica, jer je to grčka riječ za 'mudrost', tako da je nekad (staro)kršćanska crkva Aghia [Hagia] Sophia u Istanbulu (danas džamija) zapravo crkva Sv. Mudrosti. Stoga Sv. Sofija u latinskoj inačici vodi do ustrajnog nerazumijevanja. Ipak, objašnjenje Vjere, Nade i Ljubavi [Milosti, Dobrohoća] vodi do alegorizirajućih mučeničkih istoimenih kćeri Mudrosti koja je umrla tragajući za njima (1. kolovoza). Velika crkva Sv. Sofije u Nikoziji na Cipru (1200.-1228.) spominje se u kontekstu umjetnosti križarskih ratova - križara u Svetoj Zemlji (1099.-1291.). Kraljicu neba Sofiju, oličenje svete mudrosti, štovali su gnostici, slično kao židovski mistici Shekhinah. Crkva Sv. Sofije u južnoj Langobardiji (osmo stoljeće) »usko je povezana s ranijim starokršćanskim građevinama, a posebice s crkvom Sv. Anđela u Perugi gdje nailazimo na jedinstveni zvjezdasti tlocrt apside«. U crkvi Sv. Sofije u Carigradu postoji mozaik (10. stoljeće gdje se vidi Konstantin koji pruža Carigrad Djevici u sredini te Justinijan koji pruža simboličan umanjeni prikaz (model) Sv. Sofije (grč. Mudrost - Božja). Biskup Salamisa na Cipru Epiphanius (374./377.) napisao je Panarion (»Liječnički ormar«) ili Haereses, gdje je opisano 80 hereza (čak 20 pretkršćanskih). Tri gnostička teksta »Codexa Askewianusa« čine »Spasiteljevu knjigu«, a poseban je četvrti tekst. Tekstovi su napisani vjerojatno u drugoj polovini trećeg stoljeća, gdje je opisan »pad božanskog bića Pistis Sophia iz svijeta Svjetlosti u materiju«, a to svojim učenicima objašnjava Isus Krist (11. godine nakon Uskrsnuća). U spisu Pistis Sophia (»Vjera Mudrosti«; Kodeks Askew), koji je 1785. završio u Britanskom muzeju u Londonu (naziva »Knjiga o Spasitelju«), donose se »riječi koje je izrekla Pistis Sophia«, a Isus svakog sudionika izrijekom pita za mudroljubno tumačenje. U gnostika je 'sedam' broj Sophie (palestinski Hohma). U Ivanovu apokrifu sa svjetlošću je izjednačeno vrhovno i jedino božanstvo, »neizmjerna svjetlost«, »nije mu svojstveno ni vrijeme ni prostornost«, »potpunost, posvudašnjost i savršenstvo Svjetlosti«, milost je »koja daje milost, jer je neizmjerna i nerođena svjetlost koja vječno traje«, »mirovanje« koje »miruje u šutnji svog vječnog sjaja«. Slične dijelove tog spisa imaju otprije Hesiod (Theogonia, 116, 700) i Platon (Tim. 30 Aff), ali »vanjska sfera« beskonačnosti (Pistis) ima u sebi izgrađenu sliku o »biti svjetlosnog svijeta« (Sophia - 'Mudrost').
Sv. Silvestar I. (umro 335.) slavi se 31. prosinca, a na istoku 2. siječnja. Papa je bio od 314. godine. Rodio se u Rimu i bijaše prvi papa koji je nosio tijaru te je uglavio nedjelju kao sveti dan u spomen na Uskrsnuće. Napravio je 'željeznu krunu' s čavlom od Sv. Križa. Navodi se da je Silvestar u raspravi sa skupinom učenih ljudi i vračeva povratio uginulog bika u život i tako dokazao da je Krist bog živih. Ponekad se prikazuje sa zmajem, jer je tijekom njegova pontifikata slomljena moć poganstva. Milorad Medini, Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina, Rad HAZU, knj. 273, Zagreb, 1942, str. 146, kaže: »O nekom kralju Silvestru pripovidaju analisti dubrovački da je darovao otoke gradu«. Eduard Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog, Ljetopis popa Dukljanina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991, str. 178, 194, 237, bilj. 196, 282, 105, navodi: »Boleslavov sin Silvestar sklanja se pred neprijateljima ('ispred Legeca') u Dubrovnik. Majka kralja Silvestra bila je Dubrovčanka«.
U Spisima dubrovačke kancelarije, knj. II, (Prepisao i uredio: Josip Lučić), Zagreb, 1984, str. 350, br. 1314, godine 1282. spominje se spor zbog međe i jarka gdje se navodi »ecclesie sancti Georgii, cuius ecclesie est abbas clericus Petrus« (dakle, crkva Sv. Đurđa čiji je opat/poglavar kleri(č)k(i)/svećeni(č)k(i) Petar).
Vinko Foretić i Ante Marinović, Natpis iz XIV. stoljeća na Dupcu kod Dubrovnika, Anali HI JAZU, god. VIII-IX, Dubrovnik, 1962, str. 166-167, 175, kažu da je tamošnju crkvu dao sagraditi St[i]epe [Stjepan], sin Mihajla [Mihovila] Silivestrovića. On se spominje i u arhivskim dokumentima Državnog arhiva u Dubrovniku, pa dodaju da su različite inačice tog prezimena »bez sumnje patronimičnog podrijetla od nekog pretka Silvestra«. Dodaju da »dubrovački kronisti Anonim i Ranjina ubrajaju obitelj De Silvestro u popis dubrovačkih vlasteoskih obitelji i kažu da potječe iz starog Epidaura, dakle od prastanovnika Dubrovnika. Obitelj ovih Silivestrovića izumrla je već u 14. stoljeću«.

Autor ; ĐIVO BAŠIĆ  voditelj i viši kustos Pomorskog muzeja u Dubrovniku