Uoči predstave CABAres, CABArei, životne komedije ili komedije života, koja donosi univerzalna ljudska iskustva o upoznavanju, o iskustvu, o običnom danu, o uspjehu i neuspjehu, o dogovaranju, o borbi mišljenja, o hrani, o zdravom razumu, o vožnji autom, o budućnosti, o kazalištu kao frižideru zabluda o mediokritetima, o rodbini, o zaostalosti, o pomirenju sa životom, o budalama, o seksu i starosti, koja će se održati 20.listopada u 19,30 sati u One Suite Hotelu,  razgovarali smo s njenim autorom i izvođačem, legendarnim Zijahom Sokolovićem.

Profesore Sokolović,  je li život komedija?

Ha,ha...biće nam lakše da tako kažemo, jer onda to očekujemo od života. Ako je život samo komedija, onda smo mi komedijanti ili komični likovi. Život, kao i kazalište, je sastavljen od komedije i tragedije, od plača do smijeha. Da bi saznali šta je komedija, moramo je gledati iz tragedije, i obratno...

Možete li usporediti Zijaha kao glumca na sceni i kao profesora u predavaonici?

Igrati na sceni znači pokazivati i govoriti, bez prekidanja, date okolnosti zbog kojih lik, koga igram, misli ili osjeća. Kao profesor, ja studente učim, kako da izgrade svoj sistem glume po kojoj će analizirati date okolnosti koje odredjuju lik i kako pokazati gledaocima, da gledaoci vide i razumije šta lik, koga igraju misli ili osjeća.

A Zijah kao stanar svijeta ili je samo jedno mjesto dom?

Za mene je kazalište i gluma, kao tvornica iluzija, mjesto za koje mogu reći da je moj dom. Danas je teško reći da je klasično razumijevanje doma, stan ili država. Mogu reći da je svaki oblik ljubavi, moj dom. Većina ljudi po svijetu ima svoj dom na kredit ili su podstanari, jer im neko drugi iznajmljuje svoj dom.

Možete li možda usporediti naše mlade glumce i Akademiju u Zagrebu s Bruckner Univerzitetu u Linzu na kojem ste predavali?

Teško se poredjem može uspostaviti realna slika jednog ili dva sistema obrazovanja. U Austriji ili na njemačkom govornom prostoru, teško se dobije angažman jer je velika konkurencija. Ali, po završetku studija, igraju u svim predstavama i u svim gradovima gdje ih pozovu. I igraju sve stilove i glume sve što se od njih traži, po ideji pisca ili režisera.

Mnoge vaše predstave traju i gledatelji uvijek traže kartu više. “Glumac... je glumac... je glumac”, ima već i preko 40 godina, 1625 predstava, preveden na mnoštvo jezika uz brojne izvedbe i nagrade. “CABAres, CABArei” ima 25 godina, preveden je na bugarski i igran u Sofiji, a slijedi mu 1.364 izvedba ovdje u One Suite Hotelu. Kako zadržati svježinu i interes publike toliko dugo i tako jako?

Kod kabarea CABAres, CABArei, res,rei, ideja o kulturi starenja, kroz mikroskop krize srednjih godina je zlatni rudnik, a forma kabarea, prerađivač te zlatne sirovine u zlatnu predstavu. Ja se koncentrisano, uporno, pažljivo, s mnogo ljubavi kitim tim zlatom. I veselo! Jer sam bogat za jedan kazališni nepresušni izvor. Čast je služiti jednom takvom kazališnom incidentu. Hej, 25. godina

“CABAres, CABArei” pogađa u srž života u četrdesetima. Imate li savjet za one koje kriza četrdesetih tek čeka ili se rješenje može pronaći u predstavi?

U svojoj katarzi, kabare predlaže, moguće razmišljanje ili otrežnjenje ili opomenu ili ideju, šta još učiniti sad, dok ne dođe budućnost sutra!

Muškarci i žene u svom nerazumijevanju jedni bez drugih ne mogu. Ima li tu recepta i što je upoće normalno?

Sigurno da recept ne postoji, doduše i medicina prepisuje recepte za lijekove, ali to je samo da prestanu bolovi ili samo za saniranje određene bolesti ili samo da se farmacijska industrija još više obogati. Samo biće, žena i muškarac, pojedinačno moraju tražiti i pronaći svoju mjeru želja, snova i iluzija, spremnih, onda, za najveće podvige i žrtve.

"Glumci ne stare" izjavili ste u jednom od svojih intervjua. Što s nama običnim ljudima? Nama slijedi naborana, suhonjava, bezlična starost?

Starost je kao zbir godina, neminovna. Za sve nas. I bogati će da ostare. I oni glupi će da isto ostare. Starost je dakle besplatna! Pa ako je tako, radujmo se starosti, jer to nas ništa ne košta!

Veselimo se “CABAres, CABArei” 20. listopada u One Suite Hotelu. Vjerujem da će mnogi doći na reprizu, no što poručiti onima koji će ga gledati po prvi put? Da ponesu maramice?

Platnene maramice! Ne papirnate! Platnene, njih ne mogu baciti, pa kad ih izvade iz džepova da ih operu, da se sjete da su se nekad smijali i plakali. Jer, tada, prije veš mašine i praška za omekšavanje i dodatka za mirise, da shvate, da i ta maramica, mala, zna da je i u njoj i sva tragedija i sva komedija ovog svijeta.

Tih dana tog mjeseca, uz kabare CABAres, CABArei, obilježavam svojih prvih 50 godina glumačkog života. Dobro došli, dragi gledaoci, na moj i Vaš rođendan.

Puno vam hvala na razgovoru, čestitamo na obljetnici i vidimo se u garaži One Suite Hotela.