Voda koja život znači
Kasni srednji vijek mogao bi se opisati kao razdoblje između mračnog doba i svjetla renesanse. Okvirno predstavlja razdoblje od početka 14. st. do druge polovice 15. st., a za naš kraj posebno je značajna 1358. g. koja se smatra početkom Dubrovačke Republike.
Ali još i prije toga, u vrijeme dubrovačke komune, Mlini su bili posebno važno mjesto za Grad. Naime, tijekom dužih sušnih razdoblja bunari unutar zidina nisu bili dostatni za opskrbu Grada pitkom vodom, dok su Mlini obilovali ovim vrijednim resursom. Iako je Ulica od puča dobila ime po pučevima odnosno bunarima koji su se protezali od samostana sv. Klare do Gundulićeve poljane, ta je voda bila slankasta pa se rjeđe koristila za piće, a češće za pranje i kuhanje, što je bio slučaj i s većinom gradskih bunara. Događalo se da bunari presuše, pa je Grad morao osigurati pitku vodu za svoje stanovnike. Upravo zbog toga 1331. g. donesena je odluka da dva broda tijekom ljeta dovoze svježu vodu iz Mlina. Ta se praksa održala cijelo stoljeće da bi 1434. g. čak deset brodova obavljalo ovu djelatnost.
Zakoni i kazne za zaštitu vode
Četiri godine kasnije proradio je čuveni dubrovački vodovod čime je završen jedan od najznačajnijih inženjerskih pothvata u Republici zahvaljujući njihovim graditeljima Onofriu di Giordanu della Cavi i Andreuciusu de Bulbitu de Tremonteu. Koliko je vodovod bio važan za stanovnike Raguse zorno nam svjedoče propisi Vlade doneseni u to vrijeme, a ovo su samo neki od njih:
- Odsjeći će se desna ruka svakome tko otvori ili začepi kanal, zbog čega bi se voda razlijevala ili da se poremeti njezin tok.
- Tko otkrije prekršitelja, dobit će nagradu, a ako se krivci ne nađu, štetu će platiti 5 najbližih kuća pri čemu će svaki domaćin kuće platiti 5 perpera globe. Ako je u blizini neka vila, ona sve to plaća.
- Onaj koji bude u kanalu prao vunu, platno ili druge stvari platit će 25 perpera globe ili izdržati mjesec dana u zatvoru.
- Činovnici koji nadgledaju vodovod svaki će tjedan slati zidara u pratnji zdura da pregleda čitav tok vodovoda i da utvrde je li gdje nešto pokvareno ili oštećeno.
Vodovod je stoljećima besprijekorno osiguravao pitku vodu Gradu pa više nije bilo potrebno dovoziti iz Mlina. Ipak, ovo župsko mjesto i dalje će biti važno za Republiku zbog brojnih mlinova gdje se mljelo žito i masline, kako za potrebe Grada, tako i Župe dubrovačke, ali i dijela Konavala te susjedne Hercegovine.
Kasni srednji vijek - nagovještaji velikih promjena
Iako u kasnom srednjem vijeku jača trgovina i rastu gradovi, život većine ljudi i dalje je bio samo borba za goli opstanak. Feudalni gospodari određivali su sudbine seljaka, dok su ratovi i glad uništavali njihove živote. U to se doba tijekom ratovanja sve manje koriste mačevi i samostrijeli, a Europom sve više odjekuju puške i topovi, čija je upotreba postala raširenija zahvaljujući barutu koji je na stari kontinent stigao Putem svile već u 13. stoljeću.
Crkva je i dalje imala glavnu riječ u društvu iako se s jačanjem trgovine širio i utjecaj drugih kultura. „Il Milione“, knjiga nastala prema pričama Marka Pola dok je bio zatočen u Genovi krajem 13. stoljeća, postala je popularna u kasnom srednjem vijeku među brojnim trgovcima i avanturistima. Ovo djelo opisuje njegova iskustva na putovanjima diljem Azije i pruža detaljan uvid u Daleki istok. Kasnije će „Il Milione“ biti nadahnuće nekim istraživačima i pomorcima i potaknut će ih na otkrivanje novih trgovačkih ruta kao i nepoznatih krajeva svijeta. Jedan od njih bio je Kristofor Kolumbo.
Lov na vještice
Još jedna knjiga imala je značajan utjecaj na društvena zbivanja u Europi toga doba, a njezin sadržaj jasno prikazuje tamnu stranu Srednjeg vijeka. „Malj za vještice“ (Malleus maleficarum) bio je priručnik o vještičarenju i lovu na vještice objavljen 1487. g. Napisali su ga dvoje dominikanaca, a cilj mu je bio dokazati postojanje vještica i opravdati njihove progone i suđenja. Do 17. stoljeća objavljeno je čak 29 izdanja ove knjige na latinskom jeziku.
Uslijed religijske histerije, patrijarhalnih predrasuda, ali i ekonomskih interesa, žene su činile većinu žrtava inkvizicijskog progona. Najčešće mete bile su udovice, iscjeliteljice, primalje i neudane žene, odnosno sve one koje su živjele izvan uobičajenih društvenih okvira.
Također, neki su se znanstvenici suprotstavljali crkvenim učenjima i dogmama, što je rezultiralo osudama vjerskih autoriteta. Crkva je neistomišljenike često proglašavala hereticima, a inkvizicija ih je istraživala i progonila zbog hereze. Oni koji su odbili pokajanje ili su smatrani ozbiljnom prijetnjom često su završavali pred svjetovnim vlastima, a one su ih mogle osuditi na smrt, najčešće spaljivanjem na lomači.
Crna smrt
Da stvar bude još i gora, negdje u to doba pojavila se bolest koja će prema nekim procjenama u naredna četiri i pol stoljeća usmrtiti otprilike polovicu stanovnika Europe. Riječ je, naravno, o kugi ili crnoj smrti čiji je stvarni uzrok otkriven tek pet stoljeća kasnije.
Gospodarstvo Dubrovačke Republike temeljilo se na pomorstvu i trgovini pa je Grad bio otvoren trgovcima diljem Mediterana i jugoistočne Europe. Upravo zbog toga bio je izložen brojnim epidemijama zaraznih bolesti. Procjenjuje se da je od sredine 14. st. do kraja 18. st. Republiku pogodilo oko 50 epidemija, najviše kuge, što je uzrokovalo smrt približno 100.000 ljudi.
Možemo pretpostaviti da je u tim trenucima Dubrovnik svojim stanovnicima izgledao kao pakao na Zemlji, a sudbina onih koji su ulazili kroz gradska vrata možda bi se najbolje mogla opisati riječima iz Danteove Božanske komedije: "Napustite svaku nadu, vi koji ulazite ovdje."
Prva karantena u svijetu
Zarazne bolesti dovele su u pitanje opstanak Dubrovačke Republike, pa vlasti 1377. godine donose odluku o uvođenju karantene, čime Republika postaje prva država na svijetu koja se na taj način borila protiv nemilosrdne pošasti. Tako je najprije određeno da svi oni koji su boravili u krajevima gdje su zabilježene zaraze moraju provesti trideset dana (kasnije je boravak produžen na četrdeset dana) na otoku Mrkanu ili na posebno uređenom mjestu u Cavtatu. Bolesnici i oni koji su s njima bili u kontaktu morali su otići u izolaciju na Bobaru, Supetar ili neke druge puste otoke u dubrovačkom arhipelagu.
Na taj su način otoci ispred župske vale ostali zapisani kao mjesta prvih karantena u svijetu. Smatra se da su najgori uvjeti vladali upravo na Supetru zbog njegove izloženosti jakim i hladnim vjetrovima. Tek nekoliko desetljeća nakon što su prvi oboljeli dovedeni na otok, izgrađena je drvena baraka dužine 10 i širine 4 metra kako bi se ti nesretni ljudi mogli zaštititi od loših vremenskih prilika. Zanimljivo je napomenuti da ova tri otočića nose imena po svecima: svetom Petru, svetom Marku i svetoj Barbari.
Sveti Roko
U to vrijeme nije bilo poznato što uzrokuje kugu, pa se bolest često smatrala Božjom kaznom za počinjene grijehe. Pokušavala se liječiti „puštanjem krvi“, mirisima, octom ili začinima, a organizirale su se i procesije, provodile pokore i izgovarale molitve. Strah od zaraze doveo je do progona Židova diljem Europe, gdje su ih vlasti neutemeljeno optuživale da šire bolest trujući bunare.
Budući da se sveti Roko smatra zaštitnikom od kuge i drugih zaraznih bolesti, njegov se kult proširio i u našim krajevima već u drugoj polovici 15. stoljeća. Upravo iz tog vremena potječe i crkva svetog Roka u Mlinima. Izvorni dio građevine je onaj s kamenom fasadom na istočnoj strani, dok je zapadni dio nadograđen u 19. stoljeću.
Legenda kaže da je sveti Roko nesebično pomagao oboljelima od kuge i da se pritom sâm zarazio. Povukao se u šumu među divlje životinje te se uspio izliječiti. Bolest je ostavila traga i potpuno izmijenila njegov izgled, ali to ga nije spriječilo da nastavi pomagati oboljelima. Ipak, nitko ga više nije mogao prepoznati, čak ni u njegovu rodnom mjestu, što je izazvalo sumnju ondašnjih vlasti u svečeve namjere. Uhvatili su ga i zatvorili, a posljednjih pet godina života proveo je u tamnici. Upravo ondje ponovno se zarazio kugom, a svoj je identitet otkrio svećeniku tek nakon što mu je ovaj podijelio sakramente.
Preminuo je 16. kolovoza 1327. godine, a na taj dan slavi se i njegov blagdan. Upravo tada posebno je svečano u Mlinima, ispred crkve koja nosi njegovo ime.
Sjećanje na kugu - strah koji ne blijedi
Zahvaljujući švicarsko-francuskom liječniku i bakteriologu Alexandreu Yersinu krajem 19. st. konačno je potvrđen uzrok kuge. On je tijekom svog boravka u Hong Kongu uspio izolirati bakteriju koja je odgovorna za širenje bolesti. Postalo je jasno da se kuga prenosila najprije preko buha na glodavce te s glodavaca na ljude. Nekoliko desetljeća kasnije razvit će se antibiotici koji će uspješno liječiti bakterijske infekcije pa tako i kugu.
Koliko je strah od ove bolesti ostao prisutan u kolektivnom sjećanju stanovnika našeg kraja svjedoče i zazivi koji se izgovaraju na procesijama: „od kuge, gladi i rata oslobodi nas Gospodine“. Također, kada se za nekoga želi reći da ima lošu narav, da je zloban, i danas se kaže da je zao „k'o pešta“, pri čemu je pešta izvedenica od talijanske riječi za kugu – peste, a izvorno dolazi iz latinskog jezika odnosno riječi pestis.
Izvori:
- Mrežna stranica: https://www.vodovod-dubrovnik.hr/stranica/povijest-13, (Pristupljeno 27. veljače 2025.)
- Mrežna stranica: https://blog.migk.hr/2023/11/30/kuga-u-banima-kameni-svjedok-katastrofe (Pristupljeno 25. veljače 2025.)
- Ahmetović, Suad. 2010. Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća. Vlastita naklada.
Vedran Mezei je turistički vodič i autor do sada dvaju objavljenih knjiga. Inicijator je i voditelj nekoliko turističkih programa na širem dubrovačkom području. Više na: