Ponedjeljak, 14 Lipanj 2021
Tradicionalni Korizmeni križni put umjesto na Srđu bit će na Daksi uz izravan prijenos na daljinu

Tradicionalni Korizmeni križni put umjesto na Srđu bit će na Daksi uz izravan prijenos na daljinu

Na petu korizmenu nedjelju 21. ožujka tradicionalni križni put kojeg su vjernici Dubrovnika i okolice pobožno molili penjući se serpentinama Srđa ove godine će se zbog epidemioloških razloga moliti na otočiću Daksi pokraj Dubrovnika, a svi koji žele moći će sudjelovati isključivo prateći pobožnost na daljinu, putem internet kanala Dubrovačke biskupije (YouTube kanal, mrežna stranica i Facebook profil). Pobožnost križnog puta počinje u 15 sati, a predvodit će je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije nadbiskup mons. Mate Uzinić uz sudjelovanje ograničenog broja svećenika i mladih, sukladno epidemiološkim mjerama.

Križni put na Daksi: stoljeća pobožnosti

Otočić Daksa pokraj Dubrovnika stoljećima je predstavljao oazu duhovnosti i mira zahvaljujući franjevcima koji su na njemu živjeli u svome samostanu utemeljenome dobročinstvom dubrovačkoga vlastelina Sabina Getaldića 1281. godine. Sredinom 15. stoljeća humanistički je pisac Filip de Diversis zapisao kako je taj samostan „vjernicima tako drag i može se usporediti s najpoznatijim svetištima u Italiji  (…) a ljudi ponekad, kad je more mirno, odlaze do tog mjesta ili do fratara koji tu u najvećoj pobožnosti žive da bi u tih Božjih slugu našli božanski lijek za svoje tjeskobe i nemire i okrepu za svoju ojađenu dušu.“

Na Daksi je, osim same zgrade samostana i crkve sv. Sabina, s vremenom izgrađeno desetak kapelica posvećenih Muci Gospodinovoj tako da je čitav otok početkom 16. stoljeća bio premrežen kapelicama, zapravo postajama Križnoga puta. Na malome uzvišenju u sredini otoka nalazila se kapelica Svetog Groba koja je trebala podsjećati na onaj jeruzalemski. Vjerojatno se u njoj nalazilo i slavno raspelo s Dakse, rad gotičkoga kipara Jurja Petrovića, pred kojim je meditirao i veliki barokni pjesnik Đivo Gundulić te, prema predaji, ondje dobio nadahnuće za svoje pokorničke stihove. Nije neobično da Ilija Crijević početkom 16. stoljeća pjeva kako „malena Daksa nastoji biti slična Palestini i ravna joj družica“ kao i da se na Daksu upućivao velik broj hodočasnika i vjernika, posebno u korizmi i za blagdan Našašća Svetog Križa. Važno je istaknuti kako je primjer Križnoga puta na Daksi najstariji tako izgrađeni Križni put kod Hrvata.

Čitav je otok dakle bio posvećen spomenu na muku i smrt Gospodinovu te kod Dubrovčana stoljećima izazivao duboka vjernička čuvstva potaknuta proživljenim pobožnostima doživljenima na Daksi. Nažalost, samostan je nakon propasti Dubrovačke Republike (1808.) devastiran i potom ugašen, a otok je privremeno iznajmljen (1826.) i potom prodan vojsci, a do danas je izmijenio nekoliko privatnih vlasnika. Kapelice Kalvarije i Svetog Groba postupno su oštećene, pa ih je danas moguće vidjeti samo u tragovima. Raspelo Jurja Petrovića se nakon ukinuća samostana na Daksi do danas čuva u franjevačkoj crkvi sv. Vlaha u Pridvorju uz veliku pobožnost Konavljana koji su često pred njim znali zavapiti „Križu s Dakse, pomozi mi.“ No, otok Daksa je u 20. stoljeću postao i simbolom komunističkoga terora jer su najesen 1944. godine partizanske jedinice po ulasku u Dubrovnik bez ikakvoga suđenja ondje strijeljale pedesetak građana, među njima i više svećenika i redovnika.

Ovogodišnjim korizmenim križnim putem pokušat će se, uz ostalo, podsjetiti i na stoljećima staru pobožnost križnoga puta koja se na otoku održavala.

„Između Koločepa i Gruža nalazi se otočić po imenu Daksa opsega od oko jedne milje, pun maslina i ostaloga zelenila. Mala braća tu imaju udoban samostan (…) povučeni od svijeta i ljudskoga društva, oni ovdje mogu udobno učiti i naučiti obrede svete vjere. Na ovome otočiću, što nalikuje brežuljku jer je u sredini visok, a na stranama se spušta, ima mnogo rasutih kapelica ili oratorija, što predstavljaju sveta mjesta Jeruzalema i tajne života i muke našega Gospodina. Osobito je tu vrijedno posjetiti kapelu napravljenu po obliku i po uzoru na sveti grob Krista, našega Gospodina. Ti oci imaju prekrasne vrtiće, predivan pogled na more, veliku slobodu od neželjena društva, a drže mreže za ribolov i barku kojom katkad idu u Dubrovnik, obilazeći izvana oko grada, sami veslajući. (…) Godine 1588. kada je fra Serafino, pisac ove knjige, išao vidjeti ovaj otočić, nađe on tamo (…) dvanaest otaca [franjevaca], domaćih, tj. koji bjahu ovamo poslani i tu stanovahu; trojica od njih bjehu svećenici, a trojica novaci. U doba korizme ovaj otok posjećuju mnogi Dubrovčani, koji obilaze rečene oratorije, a isto tako i za Blagdan sv. Križa u svibnju i za Gospino Uznesenje – cijeli su Gruški zaljev i luka [tada] puni barčica što plove u posjet rečenom lijepom i ljupkom mjestu Daksi, od Gruža udaljenome tek malo više od milje.“ (fr. Serafino Razzi OP; citat iz knjige Serafino Razzi, Povijest Dubrovnika, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2011, str. 190-191.)

  • marketingA1