Misu posvete ulja u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku u srijedu, 31. ožujka predslavio je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić. S nadbiskupom zbog epidemioloških razloga nisu mogli suslaviti svi svećenici i redovnici Dubrovačke biskupije kao što je to uobičajeno na ovoj misi nego samo njihovi predstavnici, među kojima dekani dubrovačkih dekanata, katedralni svećenici te delegat s ovlastima generalnog vikara don Hrvoje Katušić i delegat s ovlastima pastoralnog vikara don Ante Burić.
Nadbiskup je čestitao svim svećenicima Svećenički dan, osobito onima koji nisu fizički mogli bili na slavlju, a spomenuo je i kako je to nastojao i osobno učiniti. Tužno je ovako, naša katedrala odjekuje, ali iako je prošla već godina dana nikako se na ovo naviknuti, kazao je na mons. Uzinić na početku i dodao: „Nadam se i da se nećemo naviknuti, da će se ovo što prije promijeniti, da ćemo opet moći biti zajedno u punoj katedrali.“
Svećenici su na misi obnovili svećenička obećanja, a tijekom mise nadbiskup je posvetio ulje svete krizme i blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Izrazio je nadu i kako će uljem krizme koje posvećuje biti pomazan i budući biskup ove Crkve te preporučio njega i njegovo poslanje u molitve vjernika. Pozvao je također na molitvu za oslobođenje od bolesti i pandemije dok bude blagoslivljalo bolesničko ulje.
U propovijedi je mons. Uzinić govorio o liku sv. Josipa u godini koju je, uz 150. obljetnicu proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve, papa Franjo proglasio Godinom posvećenom sv. Josipu, ali i godini kad se u Dubrovniku obilježava 500. obljetnica svečanog svetkovanja svetkovine sv. Josipa. Pozvao je sve da se zagledaju u lik sv. Josipa, Isusovog oca i Marijinog muža, koji se u teškim i zahtjevnim okolnostima, sličnim ovim našima, a i težim od njih, „hrabro založio i s velikom vjerom izvršio svoje skrovito, ali bitno poslanje u djelu otkupljenja“, zbog čega svima može i treba biti ne samo nebeski zagovornik i uzor. Posebno je zatim govorio o dvije kategorije osoba koje svoje nadahnuće trebaju crpsti iz Josipovog izvora, a to su: očevi (i majke) koji trebaju postati svećenici te svećenici (a s njima i druge posvećene osobe) koji trebaju postati očevi (i majke).
Sv. Josip nije bio svećenik, primijetio je nadbiskup, ali je „postavši muž i otac postao i svećenik svojom uključenošću u povijest spasenja, kroz predano služenje Bogu i njegovom poslanju u svojoj vlastitoj obitelji“. „On je, kao svećenik, bio prenositelj Božje volje za svoju obitelj u odlučnim trenucima te obitelji“, objasnio je i nastavio: „I tako, iako formalno nije bio svećenik, postaje svećenik poslušan Božjoj riječi i onom planu koji ga nadilazi, prihvaćajući Mariju, dijete koje ona nosi, a s tim i poslanje da bude njihov zaštitnik i otac, ali i učitelj duhovnosti.“
Zahvaljujući sv. Josipu Isus se mogao uključiti i mogao je upoznati povijest svoga naroda koja je istovremeno i povijest spasenja, mogao je rasti u dobi i milosti, hraneći se unutar vlastite obitelji Božjom riječju, ali i sudjelujući s vlastitom obitelji u bogoslužjima zajednice, u što spadaju i hodočasnički pothvati koje je svake godine činila njegov obitelj. Zato je on model za svakog kršćanskog oca, ali i majku, naglasio je nadbiskup i dodao kao je sv. Josip „primjer kako svaki kršćanski otac (i majka) može i treba unutar vlastite obitelji postati svećenik“.
To je uvijek bilo važno, a osobito u ovim vremenima kad je uloga svećenika, nažalost možda se to može reći i općenito za oca, poprilično poljuljana. Majke su nešto manje ugrožene iako ni njima nije lako. „Da bismo to promijenili trebamo prestati slijediti svoje ljudske snove, koji nas često začahure u sebične interese koliko god da se nama čine korisnima, da bismo kao i Josip mogli za sebe i svoju obitelj, u kojoj kao muževi i očevi (odnosno supruge i majke) vršimo svećeničko poslanje, mogli biti sljeditelji Božjih snova, prihvaćajući i živeći Božju volje za sebe i one koji nam povjereni. Sljedeći ne svoje nego Božje snove a njih se ne može otkrivati i slijediti bez molitve, sv. Josip je znao pratiti i podržavati druge u njihovom pozivu. I brinuti za osobe koje su mu povjerene“, kazao je mons. Uzinić.