Samo spominjanje prezimena Brešković asocira na glazbu. Iz te poznate obitelji glazbenika dolazi i gospar Ivo Brešković, jedan od osnivača Limene Glazbe Župe dubrovačke, naš današnji sugovornik - Na Kavi.

Jedan ste od idejnih začetnika projekta o osnivanju Limene glazbe u Župi, koja je nedavno obilježila i sedam godina svog postojanja.

U Udruzi UHDDR-a smo 2011. htjeli pokrenuti jedan tečaj upoznavanja članova s digitalnom tehnologijom. Nabavili smo desetak računala, ali u nedostatku prostora ideju nismo realizirali. U međuvremenu smo razmišljali što bi drugo mogli pokrenuti, kako bismo malo okupili i organizirali djecu dragovoljaca. Sjetio sam se da bi bilo dobro da osnujemo Limenu glazbu mladeži dragovoljaca. Što zbog financijskih a što zbog prostornih razloga, to je neko vrijeme bilo na čekanju. Potom mi je pristupio profesor Ante Mojaš kojemu sam se požalio da i ne ide sve kako sam planirao. Predložio mi je da s projektom odemo u Općinu. Naišli smo na razumijevanje i potporu tako je sve krenulo, stvorena je župska Limena glazba.

Podsjetimo se da je Župa već imala nekada poznatu Križarsku limenu glazbu iz Mandaljene.

Tako je, čekali smo sedamdeset godina da se u Župi ponovno osnuje Limena glazba, koja se bila ugasila 1939. godine pred početak II. Svjetskog rata. To je bila Križarska glazba iz Mandaljene. Na našu veliku sreću i zadovoljstvo, konačno smo u jednom prostoru gdje je nekad vježbala Križarska glazba. Radi se o prostoru na katu zgrade Blagajne, gdje održavamo probe. Mislim da taj prostor i treba služiti u kulturne svrhe.

S ponosom možemo primjetiti da posljednjih godina redovno sudjelujete na Festi Sv. Vlaha.

Križarska limena glazba u ono je vrijeme bila senzacija i predstavljala je Župu u procesiji. Interesantno je da su nastupali u dvije vrste uniformi, onoj križarskoj (vojnoj) i narodnoj nošnji. Smatrao sam da je red da se i mi pojavimo i sudjelujemo. Zahvaljujući prijateljstvima koja imam među glazbenicima, rekao sam im da puste i našu dječju glazbu što su oni i učinili. Sad je to jedna tradicija, redovno nastupamo na Sv. Vlaha i predstavljamo Župu, a to nam je velika čast.

Spomenuli ste uniforme, a neizbježno je sjetiti se i svih instrumenata koji su potrebni. Naravno, sve to košta, kako izlazite na kraj s tim?

Bilo je potrebno da se stvori jedna mala grupa ljudi, tri-četiri čovjeka koji će odraditi puno toga. Na moju veliku sreću tako se i dogodilo. Jedan čovjek koji osobno nema puno toga s glazbom, ali ima četvero djece od kojih troje svira, gospar Niko Benić, kroz svoju je djecu shvatio da glazba puno znači. Velika mi je potpora i poveznica s Općinom. On je predsjednik udruge i brine za logistiku. Zahvaljujući njegovoj agilnosti i mom znanju glazbe to sve funkcionira i glazba ide dalje. Mislim da smo lijepo prezentirali ono što radimo i želimo, Općina ima razumijevanja za naše potrebe. Tako da imamo instrumente, odore i sve što je potrebno.

Svjedoci smo kako se u nekom razdoblju dogodi odljev mladih. Imate sve instrumente, je li teško zadržati one koji će ih svirati?

Naš najveći problem i jest zadržati ljude u glazbi. S obzirom da danas amaterizam kod ljudi koji su zaposleni ne može egzistirati, ljudi trče za kruhom i novcem. Nekad su u glazbi bili obrtnici i poneki intelektualac koji su za hobi svirali. Danas više nema slobodnog vremena. Djeca koju obučimo kroz našu udrugu, kad navrše nekih šesnaest godina odlaze dalje u školu, na fakultet, mi ih gubimo i otprilike svako četiri godine moramo sve ispočetka. Žao mi je da nikad ne možemo napraviti jedan veliki repertoar, dok naučimo repertoar oni odu. Većina Limenih glazbi u svijetu egzistira kao glazba škole. I mi smo neslužbeno limena glazba OŠ Župe jer su skoro svi naši članovi školarci. Zamislite, kad bi svaka škola imala limenu glazbu, mi bi u Dubrovniku imali bar dvije ozbiljne glazbe i to je jedan od mojih zadataka koje bi volio ostvariti.

Sudjelujete na brojnim događanjima i manifestacijama. Što nas očekuje uskoro?

Sad nam je zadatak obnoviti repertoar. Naš novi voditelj zove se Branko Šukovez, glazbenik s dugogodišnjim iskustvom u najznačajnijim jazz orkestrima. Osim iskustva, ima i veliko glazbeno znanje, studirao je na Jazz akademiji u Grazu. On nam je i novi aranžer, krenuli smo i s novim repertoarom. Radi se o jednom bloku filmske glazbe. Počinjemo s jednom temom Henrya Mancinia svima poznatom iz filma „Doručak kod Tiffanya“, Moon River. Tu je i jedan poznati crtani film iz Velike Britanije pod imenom „Yellow Submarine“ gdje je korištena glazba Beatlesa. Na taj način smo uz klasične marševe, himne, tradicionalne skladbe, željeli djeci pružiti širinu i nešto novo. Imamo mažoretke, naš orkestar i dosta ljudi uz koje bi se u Župi mogao napraviti i dobar mjuzikl.

Kad pogledamo kulturni život Župe stječe se dojam da tu još ima puno neiskorištenog potencijala.

Teško je naći kadrove koji bi se time bavili, nema novčanih sredstava, ali mislim i da je greška na nama umirovljenicima. Siguran sam da u Župi ima još dosta ljudi koji bi mogli svoj potencijal koji sada miruje, svoje znanje i iskustvo usmjeriti na amaterski rad. Puno bi se toga moglo napraviti. Bilo bi lijepo recimo nedjeljom, na spomen-obilježju u Mandaljeni imati program nakon mise, uspostaviti suradnju s hotelima i njihovim prostorima, gostovanja amaterskih kazališta, simfonijskog orkestra i sl.

Rođeni ste Dubrovčanin, ali veliki zaljubljenik u Župu gdje i živite.

Rođen sam između Crkve Jezuita i muzičke škole. To me na neki način i usmjerilo što mi je raditi u životu. Mladost sam proveo u Gradu, igrali smo se ispod tribina Ljetnih igara. Nakon školovanja, bio sam tajnik u Simfonijskom orkestru, a poslije kao koordinator glazbenog programa u Ljetnim igrama i uživao sam u tome. Davne 1948. poznanik mog pokojnog oca, jedan divan Dominikanac par nas djece koji smo bili bez oca pozvao je petnaestak dana u Župu u Mandaljenu, u njihov samostan Sv. Vićenca. Kad sam došao, bio sam osupnut prirodom i već sa deset godina sam se zaljubio u Župu. Neko sam vrijeme radio u Cavtatu i često sam prolazio kroz Župu. Rekao sam sam sebi da ja tu moram uzet zemlju i nešto sagraditi. Tako je i bilo. Supruga je Britanka, ali se osjeća kao prava Župka i govori Hrvatski na župski način.

Velik ste entuzijast po prirodi. Puni ste energije, novih ideja i projekata i vaša energija ničim ne bi odala da ste na pragu osamdesete. U čemu je tajna?

Moj moto u životu je „Živi svaki dan“. Život nije ni dug ni kratak, ni lijep ni loš, nego onakav kakvim ga napraviš. Premalo smo tu, ne smiješ imati vremena za zloću, ne smiješ imati vremena ni za ljenost. Odmaraj se tek toliko koliko ti organizam traži i bavi se nekim aktivnostima, radi što voliš.