Učiteljica i predsjednica Župskog karnevala Luce Čučić veliki dio dana provodi u organizaciji nastave na daljinu, a uz nastavu sa svojim učenicima organizira druženje  preko Zooma aplikacije za organiziranje online sastanaka. Što se tiče karnevala poručuje; Kad se vratimo u normalu, učinit ćemo ljetni, jesenski, zimski, kakav god karnevo.

Budući da nisam jutarnji tip, iznenađujuće je što se budim skoro kao da idem na posao i ne smijem zakasniti na nastavu. Jutro u kući obično započinjemo informacijama s broda  koje šalje stariji sin. Asistentura. Prvo pa muško! Ali, dobro je.
Nastava na daljinu mi oduzima dosta vremena i vezana sam uz računalo skoro cijelo popodne, te navečer iza 10, kad pripremam materijale za sutrašnji dan.  Pate malo leđa, malo vid, ali na mladu je  - proći će.

Trenutno učim četvrtaše i samo praćenje programa na TV nije im dovoljno. S tim se slažu i roditelji. Pošaljem im materijale i zadam što će riješiti, a oni meni pošalju fotografiju svojih radova. Pregledam urađeno i napišem im odgovor.  Nekad tražim ispravak. Komuniciramo preko Google učionice, Vibera i WhatsAppa. Već su prošla 4 tjedna nastave na daljinu. Svaki tjedan je bio toliko drugačiji, a zapravo isti. I učenici, i roditelji, i ja privikavamo se na ovu situaciju, učimo koristiti nove alate, aplikacije. Nastojim ne uvoditi puno toga odjednom kako se ne bi stvarala dodatna nervoza. Ima obitelji u kojima oba roditelja rade, a nekad treba instalirati nove aplikacije...  Većinom je više učenika u obitelji, a nema svaki svoje računalo ili tablet. Neki učenici rade putem mobitela. Sve to treba imati na umu.

Prošle sedmice smo se moji četvrtaši i ja dva puta družili preko Zooma, aplikacije za organiziranje online sastanaka. Bilo je lijepo vidjeti ih i čuti. Drugi put je bio uspješniji. Bili smo skoro svi. Još ćemo se malo tako družiti, a zatim prijeći i na učenje putem Zooma.  Samo ne znam gdje je nestao moj pričljivi razred. Jedva čekam vidjeti ih uživo.

Tijekom jutra je manje posla oko nastave na daljinu jer većina učenika svoje radove šalje između 11 i 14 sati, a dio i tijekom popodneva pa jutro iskoristim za komunikaciju s kolegicama iz svoje paralele, planiranje, istraživanje, gledanje nekog webinara, odgovaranje na poruke vezane za djecu i nastavu, ponekad i pozive. Bude tu i smiješnih sličica i videa o koroni, i ne samo o koroni, koje dobro dođu za malo se nasmijati jer je veći dio dana svatko od ukućana zauzet svojim radom na daljinu i u svojoj je prostoriji. Naravno, treba nešto i skuhati.

Kako, u odnosu na svoju normalnu svakodnevicu, nemam sad viška slobodnog vremena, nisam mijenjala svoje navike po pitanju kućanskih poslova.

Što se tiče društvenog života, ne mogu reći da  mi nešto posebno fali. Nisam navikla ići u kafiće i u svakodnevne šetnje. Samo neka me mobitel i Internet dobro služe i ja sam zadovoljna. Program na TV je koma, ali nema veze. Pogledam Crnu listu i još koju seriju. I, normalno, školski program. Pročitam vijesti na portalima. Na svakom isto. Vikendom odigram neku logičku igricu na računalu.  Povremeno, dok se družim s kaučem i odmaram leđa od sjedenja, očistim mobitel od poruka ili potražim neke fotke iz normalnog života koje me razvesele. Sjetim se  zazvati one s kojima se rijetko i vidim i čujem. Ili barem poslati poruku. FB rijetko otvaram.

Dan prođe, a da ne znam kad i kako.

Pokladi su završili, i hvala Bogu, ove sam ih godine maksimalno iskoristila. Kad se vratimo u normalu, učinit ćemo ljetni, jesenski, zimski, kakav god karnevo. Sad mi ne fale maškari jer je ovo doba godine kad ih i tako nema. Stali su planovi za održavanje skupštine Župskog karnevala koja je trebala biti najava i priprema za izbornu skupštinu u listopadu. Glupo je sad nešto raditi po tom pitanju, ali čekaju nas izbori i možda je ovo dobar način da pozovem one koji bi se kandidirali za predsjednika/predsjednicu da eventualni višak vremena potroše na pisanje programa rada i traženje ekipe suradnika jer nam treba bolji karnevo. Hahaha, tko o čemu, ja o karnevalu.

Što se tiče odlaska u spenzu, svela sam ga na minimum. Po kruh se ide svakih 3-4 dana, kad se pojedu tri katamarana, ali tu kupovinu ne obavljam ja. Od kad ne idem u školu, samo sam tri puta bila u spenzi. Kupim od svega pomalo i to je dovoljno za dulje vrijeme. Ne veseli me baš odlazak u spenzu jer se trebam maškarati, a nijesu maškari. Onda, prvi put ja dođem bez opreme, samo naoružana sredstvom za dezinfekciju, a svi nose maske i rukavice. Neugodnjak. Ja nabacim ratnu opremu, pola ljudi bez ičega ili samo nose rukavice. Ispod one maske, što se koristi protiv prašine, počne me nešto iritirati. Što sad ako kihnem?! Kako očistiti nos? Ali, pazim, stvarno  pazim. Vodim računa kako stavljam stvari u auto i dezinficiram ruke, ključ od auta, kvaku... Ako se mi doma zarazimo, ja ću biti kriva. Ja sam išla u spenzu. To mi je u glavi. Nije me strah, ali smatram da moram biti odgovorna prema svojima i prema sebi.

Strašno bih voljela da se vratim u učionicu ove školske godine, ali kako vrijeme prolazi, sve mi je jasnije da su šanse strašno male. Što se može. Važno je da smo zdravi, da su naši najmiliji zdravi i sigurni te da svi imamo dovoljno za život.